Vršnjačko nasilje se događa kada je neko ko je slabiji i povučeniji izložen namernom povređivanju, od strane drugog deteta koje oseća i ponaša se kao da je jače i ima moć, a da za to ne postoji konkretan razlog. Zlostavljanje je namerno i smišljeno, a ne slučajno ponašanje. Cilj vršnjačkog nasilja je da se ostvari određena kontrola i nadmoć nad drugim detetom, putem telesne i verbalne agresije.
Većina istraživača se slaže sa tim da je ono specifičan vid agresivnog ponašanja koji karakteriše:
Svesna namera da se nanese šteta;
Repetitivnost; i
Disbalans snaga između napadača i žrtve, bilo da je taj neravnopravan odnos realan ili opažen.
Prilikom određenja pojma vršnjačko nasilje važno je naglasiti šta sve ono nije. Vršnjačko nasilje se ne odnosi na povremene konflikte među vršnjacima, zadirkivanje na zabavan i prijateljski način, na tuče u kojima je odnos snaga relativno ravnopravan…
Vršnjačko nasilje se definiše kao ponašanje između dvoje ili više mladih ljudi s ciljem kontrole, moći i zastrašivanja. Tipovi vršnjačkog nasilja su:
- Fizičko – manifestuje se kroz različite oblike fizičkog zlostavljanja, a posledica je nanošenje povrede. Uključuje ponašanja kao što su: šamaranje, udaranje rukama, nogama i predmetima, guranje, čupanje kose, ugrizi, opekotine…
- Emocionalno ili psihičko – ogleda se kroz verbalne i emocionalne pretnje i ucene, nazivanje pogrdnim imenima, izolaciju od prijatelja/porodice, kontrolisanje nečijeg ponašanja, kretanja, govorenja, oblačenja…
- Seksualno – odnosi se na polno uznemiravanje, kao što su dobacivanje i uvredljivi komentari ili bilo koji oblik fizičke seksualne aktivnosti bez pristanka druge osobe (ljubljenje, dodirivanje, primoravanje na seksualni odnos…).
- Ekonomsko – podrazumeva krađu, uzimanje i/ili iznuđivanje novca…
- Kulturno – podrazumeva vređanje na nacionalnoj, religijskoj i rasnoj osnovi.
U poslednjih nekoliko godina pojavljuje se kao veoma značajna vrsta vršnjačkog zlostavljanja, virtuelno zlostavljanje. Nasilno ponašanje u današnje vreme prelazi granice fizičkog okruženja i postaje jedan od većih problema u interakcijama dece i mladih na internetu. Tako je i vršnjačko zlostavljanje dobilo svoje novo lice u vidu virtuelnog zlostavljanja. Međutim, specifičnosti okruženja na internetu, čine ovaj vid zlostavljanja sve rasprostranjenijim i po nekim mišljenjima čak i opasnijim po psihološku dobrobit žrtve zlostavljanja od tradicionalnog vršnjačkog zlostavljanja. Ovaj vid zlostavljanja nema granice i žrtve mu prosto ne mogu pobeći. Gde god da je uvredljivi mejlovi, sms poruke i telefonski pozivi mogu da stignu u svako doba dana ili noći. Takođe, tu su i društvene mreža na kojima se često odvijaju razne akcije javnog ponižavanja i ismejavanja osobe koja je predmet maltretiranja, često od strane veće grupe vršnjaka i osnivaju tzv. hejt grupe ili stranice ,,svi koji mrze tu i tu osobu…“
Poslednjih nekoliko godina pojavljuje se kao veoma značajna tema i homofobično zlostavljanje, tj. nasilničko ponašanje prema nekom, samo zbog toga što je drugačije seksualne orijentacije. Često se reč ,,gej“ koristi kao uvreda. Klasno zlostavljanje, je takođe sve zastupljenije, tj. okarakterišu nekog da pripada klasi bogatih ili siromašnih i uvrede se baziraju na tome.
Međutim, vršnjačko nasilje se i dalje uglavnom dešava u školi, na mestima na kojima decu niko ne nadgleda (na pr. u dvorištu, na hodnicima, u toaletima). Problem nasilja među učenicima predstavlja jedan od većih problema današnjice koji poslednjih godina pokazuje tendenciju rasta. Način na koji deca stupaju u interakciju sa svojim vršnjacima i stvaraju odnose sa njima, može predstavljati obrazac ponašanja koji će primenjivati i u odraslom dobu.
Nasilništvo među učenicima je specifičan vid agresivnog ponašanja, proces koji kod svakog učesnika može dovesti do ozbiljnih dalekosežnih posledica kako fizičkih, tako i u socijalnom i emocionalnom životu. Posebno otežavajuća okolnost je to što se ono odvija u školi, okruženju iz koga je nemoguće pobeći, a koje bi za svako dete trebalo da predstavlja bezbednu sredinu koja će omogućiti potpun razvoj njegovih potencijala. Opšti zaključak istraživanja iz 2009. godine ja da je vršnjačko nasilje veoma rasprostranjena pojava koja se najčešće dešava na uzrastu od 4. do 8. razreda. Dečaci su se pokazali i kao češći nasilnici ali i kao žrtve zlostavljanja, uglavnom se maltretiraju vršnjaci istog pola (osim kada je reč o seksualnom nasilju).
ULOGE U NASILJU
Krug nasilja se ne zatvara sa decom koja zlostavljaju i decom koja su zlostavljana. Nasilje je grupni fenomen i u skladu sa tim svi pripadnici određene grupe, u kojoj se javljaju nasilnički incidenti, bivaju na posredan ili neposredan način uključeni u nasilje. Neki istraživači pokazali su da osim napadača i žrtve mnogo više učenika igra važnu ulogu tokom procesa nasilja, ti učenici su nazvani posmatrači. Kristina Salmivali je identifikovala četiri tipa učesničkih uloga:
Asistenti (pridružuju se nasilju),
Pojačanje (podstiču nasilje smejanjem ili pozitivnom reakcijom na nasilje),
Autsajder (neaktivni su i ne zauzimaju ničiju stranu),
Branioci (pružaju pomoć deci koja su zlostavljana).
Svedoci nasilja ili posmatrači, osim uloga koju imaju u nasilju, izloženi su i tzv. ,,sekundarnoj viktimizaciji“. Nasilje je i za njih stresan doživljaj i poruka da tako nešto i njima može da se dogodi, što može uticati na razvoj raznih emocionalnih problema, kao i na opredeljenje pojedinih da se i sami priklone onima koji zlostavljaju, jer će ih to zaštititi od moguće viktimizacije.
DETE KOJE TRPI ZLOSTAVLJANJE
Zlostavljanje nastaje kao rezultat sadejstva mnogih faktora (vaspitanje i uslovi odrastanja, uticaj okoline, specifične okolnosti, motivacija nasilnika, uticaj grupe), a samo jedan od njih su karakteristike samog deteta. Bilo koje dete može postati žrtva. Nažalost, ona deca koja trpe često misle da je to zato što s njima nešto nije u redu ili je neka njihova osobina neprihvatljiva. To nije istina i važno je da svi to detetu jasno kažu. Tačno je da postoji veća verovatnoća da će deca određenih osobina postati meta zlostavljanja. To su samo osobine koje ih čine lakim metama, ali ne i osobine koje ih čine neprihvatljivijim ili lošijim od druge dece.
To su najčešće deca koja su u poređenju sa drugom decom tiša, opreznija, osetljivija, povlače se u sebe, reaguju plačem, nisu agresivna i fizički su slabija (posebno dečaci). Ta deca nisu spremna i sposobna da odbrane sebe, a često nemaju ni baš dobro razvijene socijalne veštine i drugove koji bi ih odbranili, pošto su najčešće sama. Zbog svega toga njima je teško da se odbrane. Neke od ovih osobina su urođene i same po sebi nisu ni dobre ni loše (na pr. osetljivost, povučenost, fizički izgled), a neke su stečene – razvijene u sredini u kojoj su deca rasla (odsustvo zastupanja sebe, oslanjanje na vlastite snage). To je prostor u kom se može delovati, pre svega roditelji, ali i učitelji, stručni saradnici…
Uz takav neravnopravan odnos, u kome je žrtva bez socijalne podrške i bez veština, uz pomoć kojih bi mogla da se izbori sa situacijom, stvoreni su idealni uslovi za ostvarenje namere nasilnika. Žrtva biva uvučena u proces nasilništva koje ubrzo poprima repetitivni karakter. Nakon što žrtva pokaže svoje bespomoćno, submisivno i plašljivo ponašanje, nasilnik uočava disbalans snaga i započinje zloupotrebu moći. Decu koja trpe zlostavljanje na ovakav način neki istraživači nazivaju pasivnim žrtvama.
Pored pasivnih, postoji i manji broj dece koje neki istraživači nazivaju provokativnim žrtvama. Provokativne žrtve osim što su meta napada nasilnika i sami napadaju druge. Oni nemaju pasivan stav u nasilničkim interakcijama, već reaguju na uvrede i napade braneći se, a vrlo često i sami isprovociraju napad nasilnika i maltretiraju drugu decu. Impulsivni su, agresivni, hiperaktivni i imaju problem sa koncentracijom, pažnjom i samokontrolom. Ispoljavaju takve osobine koje su svojevrsna kombinacija nekih karakteristika dece koja zlostavljaju (agresivnost, nizak prag tolerancije na frustraciju i sl.) i karakteristika tipične žrtve (anksioznost, nisko samopoštovanje i sl.). Ova grupa dece je vrlo često zlostavljana.
Znakovi koji mogu ukazati na to da je dete zlostavljano:
- razdražljivo je, nemirno ili se povlači iz porodičnih aktivnosti, tj. postaje agresivno ili depresivno;
- poremećaj ishrane i sna;
- dolazi kući sa pocepanom odećom ili ogrebotinama, ali nema logično objašnjenje o tome šta se dogodilo;
- nestaju mu stvari (pernica, pribor, jakna…) ;
- traži dodatni novac za nešto u školi ili dodatni džeparac (a može početi i krasti od roditelja ili drugih članova porodice);
- gubi interes za školu i školske aktivnosti, a nekad i školski uspeh oslabi;
- menja put do škole i nazad;
- odbija da ide u školu ili ga pred odlazak u školu boli stomak, glava, povraća…
- želi poneti u školu nešto što mu može poslužiti za odbranu (nož i sl.)
- čini se usamljen, ima jako malo prijatelja ili ih uopšte nema, ne pozivaju ga na rođendane i druženja. Nekad takva deca, kada primetite da su usamljena, govore da su svi ,,glupi“ i da im nije stalo do njih, kako bi se utešili i prikrili odbačenost.
Detetu koje trpi zlostavljanje treba dvojaka pomoć odraslih:
- da odrasli nadziru kako do nasilja ne bi došlo, ali i
- da im daju podršku u izgradnji samopoštovanja i usvajanja veština zasupanja sebe.
Detetu je posebno potrebna podrška roditelja u izgradnji osećanja da vredi, da se može osloniti na sebe i da se zna zastupati i nositi sa svetom u kome živi.
Šta ne pomaže? (Saveti za roditelje, hranitelje…)
- Nikako ne pomaže reći detetu da je to problem onog deteta koje zlostavlja, da sa njim nešto nije u redu. Takođe, ne može biti od pomoći ni reći da je svet takav i da će takvih ljudi uvek biti i da se mora naučiti nositi sa tim (to je tačno, ali u ovom trenutku to ne pomaže). To deca više shvataju kao da treba da ,,ćuta i trpe“, a ne kao podršku.
- Često odrasli kažu deci da ne obraćaju pažnju na nasilnika i da ne pokažu da su povređena. To je ponekad korisno, ali u slučaju zlostavljanja neće pomoći.
- Nije dobro ni reći da vrati, zato što ga to može dovesti u još veću nevolju, ne samo zato što su deca koja zlostavljaju jača, nego zbog toga što tako i ono može da postane nasilno i da snosi određene posledice zbog kršenja pravila.
- Takođe, ne pomaže ni previše zaštitničko ponašanje, kao što je na pr. reakcija ,,Ne brini, ja ću te čuvati.“
Šta pomaže u trenutnoj situaciji? (Saveti za roditelje, hranitelje…)
- Prvo i najvažnije je zaustaviti zlostavljanje i reći detetu da nije krivo zato što mu se to događa i da je ono vredno poštovanja.
- Savetovati ga šta sve može preduzeti u takvoj situaciji. Ponekad jasno i uverljivo zastupanje sebe, koje nije preterano emotivno, može zaustaviti nasilje. Proveriti da li se dete oseća spremno za takvu promenu i vežbati sa njim, ako je to potrebno. Međutim, ako se dete ne oseća spremno, ovo ostaviti za kasnije. Oni koji zlostavljaju vole videti u očima meta strah i povređenost pa, kad toga nema mogu da odustanu.
- Istinski se potruditi da provode više vremena ispunjenog raznovrsnim aktivnostima sa svojim detetom. Pitati ga kako mu je prošao dan. Hvaliti ga što češće.
- Podsticati dete da izražava svoja osećanja. Dozvoliti mu da se izduva, da se raspravlja i izlaže svoje mišljenje i uverenja. Ako je detetu dozvoljeno da se povremeno suprotstavi roditeljima, veće su šanse da će se suprotstaviti i nasilniku.
- Objasniti detetu da je njegova bezbednost važnija od stvari (knjiga, novca…).
- Ako shvate da mu nedostaju prijatelji, podsticati ga da počne da se bavi sportom koji voli. Kod samopouzdane dece, koja se dobro snalaze u društvu, postoji manji rizik od napada.
- Istražiti sa detetom šta dovodi do nasilja. Retko, ali ipak se događa da deca mete provociraju druge dosađivanjem ili iritiranjem, pa mogu naučiti da to više ne rade.
- Ohrabrite ga da dežurnom učitelju i odeljenjskom starešini (ili bar prijateljima) keže/prijavi šta se događa pre nego što postane još teže i ozbiljnije. Objasnite mu razliku između tužakanja i prijavljivanja (cilj tužakanja je dovesti nekoga u nevolju, a prijavljivanja sprečiti nevolju).
- Napraviti realnu procenu ozbiljnosti zlostavljanja i planirati sledeće korake u skladu sa tim.
- U slučaju da dete odbija da razgovara sa nekim u školi, a roditelji procenjuju da je situacija ozbiljna, mogu predložiti detetu da zajedno odu u školu. Ako i to odbije, roditelji mogu sami da odu u školu i ispričaju činjenice koje su saznali.
- Uveriti dete da će razgovor sa odeljenjskim starešinom ili nekim drugim zaposlenim u školi biti poverljiv i da se neće saznati da je dete izvor informacija. Ako se dete plaši osvete, umanjivaće značaj događaja. Reći detetu konkretno sa kim će se obaviti razgovor i šta će sve reći i uvažiti njegove primedbe, brige i ideje. U tom trenutku je veoma važno sačuvati detetovo poverenje, isto toliko kao i zaustaviti nasilje.
- Zadržati smirenost u razgovoru sa detetom, kao i tokom razgovora u školi, ali i odlučnost. Ako dete vidi da su se roditelji mnogo uznemirili, uplašili i optužuju sve redom, dete će umanjivati istinu, sakrivati činjenice i osećati se još bespomoćnije i krivlje i to mu neće biti od pomoći.
- Treba biti više usmeren na to da se nasilje zaustavi nego da se počinitelji strogo kazne.
- Tek nakon toga može i treba raditi s njim na onome u čemu je slabije od druge dece. Naime, odbrana od nasilja je kratkoročna pomoć u tom trenutku, ali nije dugoročno rešenje. Stvarno rešenje jeste rad sa tom decom na razvoju njihove kompetentnosti, posebno u socijalnim veštinama, te u razvoju samopoštovanja i vere u sebe. To je dugotrajan proces, ali vredan truda.
20 stvari koje možeš da učiniš umesto da nekome uzvratiš silom:
- Stani i razmisli. Nemoj ništa da uradiš odmah. Razmotri sve mogućnosti. Razmisli šta bi moglo da se dogodi ako povrediš drugu osobu.
- Ti znaš da ono što činiš zavisi od tebe. Ti odlučuješ. Sam kontrolišeš svoje postupke.
- Reci sebi: ,,U redu je osećati bes. Nije u redu povrediti nekoga. Čak i ako je ta osoba prva povredila mene.“
- Reci toj osobi: ,,Prestani! To mi se ne dopada!“
- Drži ruke k sebi. Stisni pesnice i stavi ih u džepove.
- Drži noge k sebi. Skakući ili tapkaj nogama.
- Idi ili otrči odatle.
- Reci toj osobi kako se osećaš. Upotrebi takozvanu ,,ja-poruku“. Primer: ,,Besan sam kad me udariš, jer me boli. Hoću da prestaneš da me udaraš.“
- Udahni duboko, pa izdahni. Izduvaj bes iz svog tela.
- Obrati se nekom starijem. Reci mu šta se dogodilo i kako se osećaš.
- Polako izbroj od 1 do 10. Broj unazad od 10 do 1. Nastavi da brojiš, sve dok se ne osetiš da ti se smiruje bes.
- Zamisli nešto hladno. Zamisli da sediš na vrhu ledenog brega. Ohladi svoj bes.
- Razmišljaj o onome što te čini srećnim. Misli o nečemu što voliš da radiš i zamisli sebe kako to radiš.
- Ponašaj se prema drugoj osobi ljubazno i s poštovanjem. Neće biti lako, ali pokušaj. Ovo će tu osobu veoma iznenaditi i moglo bi da prekine vaš sukob.
- Nacrtaj uvredljiv, provokativan crtež.
- Pevaj uvredljivu, provokativnu pesmu. Ili pevaj bilo koju pesmu veoma glasno.
- Upamti da osveta nikada ne rešava sukob. Samo ga još više pogoršava.
- Uzmi tajm – aut. Idi negde drugde dok se ne osetiš bolje.
- Provedi izvesno vreme s nekom drugom osobom.
- Znaj da možeš uspeti. Možeš da odlučiš da ne povrediš drugoga. To zavisi od tebe.“ (Bin L. Alan, 2004, str. 32)
DETE KOJE ZLOSTAVLJA DRUGU DECU
Neka deca koja zlostavljaju drugu decu i sama su povređena, pa to što su oni doživeli pokušavaju izlečiti tako što se na isti način ponašaju prema drugima. Neka deca zlostavljaju da bi im se drugi divili i tako se osećaju dobro i sigurni su da njih niko neće zlostavljati. Ponekad su takva deca impulstivna i ne mogu kontrolisati ljutnju. Njima nedostaju socijalne veštine za dobre međuljudske odnose, iako su pametna i manipulativna. Po pravilu su socijalno veštija od svojih vršnjaka, ali im nedostaje veština izgradnje bliskih odnosa sa drugima i poverenja u druge.
Zlostavljačka ponašanja vode ozbiljnijim prekršajima i kriminalnim aktivnostima u mladosti. Takva deca su, takođe, sklonija uzimanju droga i alkohola u odnosu na prosek svoje genaracije. Za svako dete je od velikog značaja da se sazna zbog čega tačno zlostavlja, jer to omogućuje odraslima iz detetovog okruženja da ga lakše i preciznije podrže u razvoju onih sposobnosti i veština koje mu nedostaju.
Znakovi koji mogu ukazati na to da je dete sklono nasilnom ponašanju:
- dete ima jaku potrebu da dominira, često je uporno i preti dok ne dobije ono što očekuje;
- uznemirava braću i sestre ili decu iz susedstva;
- temperamentno je, impulsivno i lako se razljuti, teško se nosi s frustracijama, teško mu je da poštuje pravila, ne podnosi nepredviđene situacije i kašnjenja;
- ne govori uvek istinu i sklono je različitim manipulacijama;
- u odnosu sa odraslima sklono je neslaganju, bunjenju, često je agresivno…
Šta pomaže u trenutnoj situaciji? (Saveti za roditelje, hranitelje…)
- Shvatiti problem ozbiljno. Ne dopustiti sebi da padnu u negiranje problema ili umanjivanje ozbiljnosti situacije;
- Saslušati pažljivo dete i usredsrediti se na to da se saznaju činjenice, a ne njegove interpretacije. Deca koja zlostavljaju dobra su u manipulacijama odraslima i mogu vešto uobličiti priču tako da ispadnu nevina, svaljujući krivicu na nekoga drugoga ili prikrivajući da su to radila namerno, prikazujući situaciju kao sticaj slučajnih okolnosti.
- Deca koja zlostavljaju po pravilu negiraju da se bilo šta dogodilo, sve dok to mogu. Treba jasno reći detetu da nije dobro što prikriva i negira svoje ponašanje i da ga to dovodi u još težu poziciju.
- Ako nisu sigurni kako da se ponašaju u ovoj situaciji, roditelji treba da potraže stručnu pomoć u školi ili u nekoj drugoj stručnoj službi ili ustanovi.
- Izuzetno je važno da u svim razgovorima s detetom ostanu pri tome da je dete odgovorno za vlastito ponašanje. Nikako da ne peuzimaju na sebe krivicu i odgovornost.
- Jasno reći detetu da nasilno ponašanje smatrate vrlo ozbiljnim problemom i da ga ubuduće nećete tolerisati. Jasno zatražite da odmah prestane sa svim nasilnim aktivnostima.
- Recite mu da ćete redovno pratiti njegovo ponašanje i biti u kontaktu sa zaposlenima u školi, a onda tako i uradite.
U ovoj situaciji ne pomažu pretnje i kažnjavanje u afektu, jer to samo učvršćuje detetovo uverenje da se snagom i nadmoći mogu kontrolisati drugi. Takođe, ne pomažu kazne koje ponižavaju.
Šta pomaže u razvoju nenasilnog ponašanja?
Mnoga deca neće uspeti odmah u potpunosti promeniti svoje ponašanje. Za razvoj boljih i konstruktivnih načina da se dete oseća jako i moćno treba više vremena, a za razvoj vrednosti uvažavanja i poštovanja drugih, posebno za razvoj saosećanja, osećaja da je svet mirno i spokojno mesto, treba još više vremena i dobrih iskustava u međuljudskim odnosima. Naime, nevolja u podršci deci koja zlostavljaju jeste u tome da njihovo nasilno ponašanje, osim osećaja zabrinutosti u drugima izaziva i osećaj ljutnje. Često čujemo da nasilnike treba kazniti. To je takozvani začarani krug agresije. To svakako nije uspešan metod, posebno sa ovom decom. Sa njima treba raditi na kontroli sopstvene impulsivnosti, razvoju saosećanja, a to se ne može bez saosećanja sa njima; treba im postaviti jasne i pravedne granice te ih učiti da je svet, ako poštujemo te granice, sigurno i prijateljsko mesto. Jedan od načina je da se osobine koje oni poseduju iskoriste za postizanje pozitivnih ciljeva, na pr. obučiti ih da budu lideri, tj. da budu asistenti u organizovanju nekih aktivnosti, pa i da im se poveri da samostalno organizuju neke aktivnosti.