Zamišljeni prijatelj je uobičajena (i normalna) pojava za veći broj dece u mnogim fazama razvoja. U stvari, istraživanja ukazuju na to da 65% dece do 7 godina ima “zamišljenog” prijatelja koji može biti prisutan od 3 do 11 godine života. Iako se psiholozi slažu da prisustvo zamišljenog prijatelja ne bi trebalo da izaziva zabrinutost roditelja, ono o čemu se manje zna je šta je to što decu podstiče da stvaraju ove ličnosti, odnosno zašto ih neka deca stvaraju, a druga ne.
Većina stručnjaka smatra da su zamišljeni prijatelji simtom razvoja socijalne inteligencije kod deteta. Da bi deca “izmislila” vršnjake, moraju da razumeju da ljudi imaju stavove, želje i ponašanja koja se razlikuju od njihovih sopstvenih. Ova faza obično počinje oko 4-5 godine života. Dok jedni veruju da odnos sa zamišljenim prijateljem ispunjava detetovu potrebu za prijateljstvom ili jednostavno, prisustvom drugog deteta, drugi ukazuju na to da devojčice češće imaju zamišljene prijatelje od dečaka, kao i da deca koja ih imaju odrastaju u kreativnije odrasle osobe od one koja ih nemaju. U odnosu sa zamišljenim prijateljima (koji su vrlo često ljudske bebe ili mladunci životinja), devojčice obično preuzimaju ulogu učitelja, dok su kod dečaka to često superheroji ili osobe sa posebnim moćima.
Zamišljeni prijatelj deci pomaže da ispune tri osnovne psihološke potrebe – kompetentnost, povezanost i autonomiju. Naime, deca se osećaju kompetentno kada preuzimaju vodeću ulogu u odnosu sa svojim zamišljenim prijateljima koje ponekad opisuju kao “glupe” ili osećaju da treba nečemu da ih nauče. Iako su ovi prijatelji izmišljeni, deca se odnose prema njima kao prema pravim prijateljima (što im omogućava i da simuliraju socijalne situacije bez ikakvih posledica).
Neka deca koriste ovu situaciju kako bi ispunila svoju potrebu za autonomijom – kao kada insistiraju da njihovi roditelji posluže obrok zamišljenom prijatelju. Na ovaj način, zamišljeni prijatelj detetu daje osećaj kontrole – oni smišljaju priče, dočaravaju situacije i u tome im niko ne smeta. To je nešto što je samo njihovo, ali za roditelje može biti vrlo frustrirajuće.
ako su ranije psiholozi ovu pojavu smatrali nagoveštajem psihičkih bolesti, danas se veruje da zamišljeni prijatelji deci pomažu da se osećaju manje usamljenima. Pojavljuju se kada dete po prvi put mora da izađe u svet i da se odvoji od svoje majke. U vezi sa ovim, često se pominju i prelazni objekti, što su često predmeti poput ćebenceta ili plišanih životinja, koji detetu daju osećaj bezbednosti i sigurnosti. Dok neka deca posežu za lutkama i plišanim životinjama, druga “biraju” zamišljene prijatelje.
Sve do 70-ih godina prošlog veka, naučnici su bili skloni mišljenju da su zamišljeni prijatelji zapravo nagoveštaji psihičkih oboljenja. Danas se ipak zna da ovaj fenomen nije patološke prirode, a zamišljeni prijatelji se tretiraju kao kreativan uspeh koji detetu u teškim situacijama pomaže i podstiče njegov razvoj.
Zamišljeni prijatelji se često “useljavaju” kada se roditelji razvode, ali i nakon rođenja mlađeg brata ili sestre, što pokazuju istraživanja u kojima se pojava zamišljenih drugara češće javljala kod jedinaca ili prvorođene dece. Jedinci se osećaju usamljeno zato što im nedostaje drug za igru, a prvorođena deca jer novi član porodice privlači pažnju roditelja.
Deca u uzrastu između tri i sedam godina naročito često imaju zamišljene prijatelje, ali ovaj fenomen čest je i kasnije. Činjenica da se imaginarni drugari javljaju tek od treće godine nalazi objašnjenje u razvoju dece. To je jedna vrsta kognitivne igre, a samim tim i pitanje mentalne zrelosti, što je potkrepljeno činjenicom da deca sa zamišljenim prijateljima imaju naročito dobre komunikacione sposobnosti. Tačnije, istraživanja jezičkih kompetencija dece uzrasta od četiri do šest godina otkrila su da deca koja imaju imaginarne drugare umeju bolje da se izražavaju i da su saosećajnija.
Kada bajkovita stvorenja, superheroji, životinje i ostali drugari uđu u porodicu, roditelji treba da ostanu mirni. Ipak, ignorisanje imaginarnog prijatelja nije najbolje rešenje, budući da upravo on najbolje govori o stanju uma deteta. Zato cela porodica treba da mu posveti puno pažnje. Roditelji moraju da budu pažljivi kako bi razumeli zašto je taj drugar toliko potreban detetu u datom trenutku. Što više prostora roditelji pridaju ovom gostu, utoliko brže će on izgubiti na značaju.
Ako imaginarni prijatelj traje duži niz godina, roditelji treba da uz pomoć stručnjaka potraže uzrok za to. Potreba za dugogodišnjim izmišljenim pratiocem može ukazivati na to da je dete u lošim odnosima sa stvarnošću, da ima problem sa socijalnom kompetencijom i da se oseća nesigurno u društvu vršnjaka. Toliko uporni imaginarni prijatelji su ipak jako retki; oni najčešće spontano nestanu.